Fotoaparati i opste stvari o digitaliji i filmu

Kodak EBX slajd, Minolta MD 35-70 f/3.5 macro

Megapikseli i zoom raspon

U nedostatku pametnih kriterija, trgovci fotoaparate klasificiraju po broju megapiksela i zoom rasponu, što je tako loš kriterij da počnem kolutati očima kad uopće pomislim na to. Da pojasnim.
Pixel (od "picture element", element slike), je zapravo element matrice koja sačinjava digitalnu sliku. Digitalni senzor dijeli sliku na određeni broj elemenata po x i y osi, a umnožak tih vrijednosti daje ukupnu dimenziju slike u pixelima. Za sliku od 3 milijuna pixela se tako skraćeno kaže da sadrži 3 megapixela. Više piksela treba vam ako želite izraditi slike na većem formatu. Teško je izvući općenito pravilo, jer nisu svi pixeli jednaki; razlikuje se kvaliteta informacije koju pixel bilježi, a ona ovisi više o fizičkoj veličini pixela na senzoru, jer veći pikseli imaju bolji odnos signal/šum, pa dakle daju kvalitetniju informaciju i omogućuju veće povećanje prije nego šum postane previše napadan. Veličinu izlaza neupućeni računaju tako što uzmu broj pixela po horizontali i vertikali, vele da im treba rezolucija izlaza od recimo 240 DPI (točaka po inču), podijele broj pixela na osi sa 240 i tako dobiju veličinu stranice u inčima. Takva logika važi za aparate iz niže klase, ali aparati više klase u pikselima nose toliko visoku kvalitetu informacije, da je tu informaciju moguće razmutiti kvalitetnim algoritmom za povećanje slike, te tako dobiti izlazni otisak daleko većeg formata nego bi se dalo naslutiti iz broja piksela. Jeftini digitalac sa 4 megapiksela jedva će dati pristojan A4 otisak (21x30cm), dok će Nikon D2H, iznimno kvalitetan SLR aparat s velikim senzorom ali također sa 4 MP, dati kvalitetan otisak na bitno većem formatu. To s pikselima je mutna voda i varira od aparata do aparata. Ono što je na jednom aparatu srednja žalost, na drugom je fantastičan rezultat. Nemojte se pretjerano veseliti kad vidite jeftini aparat od 5 MP, jer taj po svoj prilici radi jednako dobre, odnosno loše slike kao i jeftini aparat sa 3.2 MP. S druge strane, profi SLR aparat od 4 MP će brisati prašinu s jeftinim aparatom od 8MP. Bitna je površina senzora, a ne broj piksela. Broj piksela je tek uvjetno bitan, u smislu da ni najbolji algoritam za interpolaciju ne može od slike 30x20 piksela napraviti A4 otisak, da karikiram. Isto tako, trebate ustanoviti koji je najveći format na kojem ćete ikad raditi otisak. Ako nikad nećete raditi slike preko 15x10, sve će vam biti dobro. 3.2MP je uglavnom dovoljno za A4 format, a za A3 će vam trebati ipak malo bolji aparat. Igračke niže klase naime proizvode artefakte koji se pri takvim povećanjima jako dobro vide, i za kvalitetan A3 otisak će vam trebati digicam od 8 MP, ili SLR od 4 MP. Pretpostavljam da ovaj tekst neće čitati previše onih koji rutinski rade otiske iznad A3 formata; oni će i sami znati kakva je oprema potrebna za tu vrstu sporta. To je teren na kojem igraju samo veliki igrači, gdje digitalno tijelo košta od 4500 USD pa na više. Za takve primjene dolaze u obzir samo veliki Canoni iz serije 1, Nikon D2X, i digitalna leđa srednjeg formata.

Što se zoom raspona tiče, on je pak posebna priča. Većina ljudi miješa zoom i tele objektiv. Tele objektiv je onaj koji ima veliku žarišnu duljinu, i na film, odnosno digitalni senzor, projicira sliku uhvaćenu s uskog kuta vidljivosti, zbog čega se tele objektivi koriste za približavanje dalekih predmeta. Širokokutni objektivi, pak, hvataju široki kut vidljivosti, kao što im i ime govori, i koriste se kad želite da vam puno toga stane u kadar, recimo veća grupa ljudi ili pejsaž. Na žalost, nije uobičajeno izražavati kut objektiva u stupnjevima, nego u žarišnim duljinama objektiva kakvi se koriste u 35mm formatu filma. To je idiotski standard, jer za svaki format treba posebno pamtiti koliko milimetara žarišne duljine znači koliki kut pokrivenosti, ali je jedini standard koji imamo. Dakle, na 35mm formatu ekstremni širokokutni objektivi idu od 12-24 mm, široki kut ide od 24-40mm, normalni raspon je od 40-70mm, a telefoto raspon od 70-300mm, nakon čega nastupa ultra-telefoto raspon, koji je od koristi jedino ljudima koji snimaju nogometne utakmice sa krive strane terena, te divlje životinje, posebno ptice. Najkorisniji raspon žarišnih duljina kreće se od 35-70mm, od laganog širokog do laganog tele raspona. Takvi objektivi su korisni za najveći broj normalnih primjena, i kad kupujete fotoaparat na kojem ne možete mijenjati objektive, obavezno kupite neki koji pokriva barem ovo područje žarišnih duljina. Idealno, u praksi će vam trebati pokrivanje žarišnih duljina od 28-200mm. Broj situacija u kojima će vam trebati nešto izvan tog raspona moći ćete nabrojati na prste jedne ruke. Suprotno uvriježenom mišljenju, tele objektiv vam neće trebati za snimanje golih teta na plaži i ptica na grani. Zapravo, on će vam biti najkorisniji za stvaranje efekta zamućene pozadine, odnosno plitke dubinske oštrine kod snimanja portreta iz najveće blizine na kojoj objektiv još može izoštriti sliku.

Portret načinjen 135mm f/2.8 teleobjektivom

Sad dolazimo do famoznog zoom raspona. Za razliku od objektiva s fiksnom žarišnom duljinom (u engleskom žargonu "prime"), odnosno kutem vidljivosti, većina današnjih aparata koristi slabije kvalitetne zoom objektive, s promjenljivom žarišnom duljinom. U usporedbi s fiksnima, oni imaju manju oštrinu, veća kromatska i geometrijska izobličenja, veći su i teži, i imaju manju svjetlosnu moć. Unatoč svim tim nedostacima, iznimno su omiljeni zbog svoje fleksibilnosti, budući da omogućuju promjenu žarišne duljine u određenom rasponu, a bez promjene objektiva. Na aparatima bez mogućnosti zamjene objektiva to je zlatno rješenje. Raspon zoom objektiva fotografi izražavaju u žarišnim duljinama, npr. 70-200mm. Trgovci pak koriste besmislenu konvenciju faktora, koja nastaje kad se veća žarišna duljina podijeli s manjom. Kad se, dakle, veli da neki aparat ima 3x zoom, to vam ne znači apsolutno ništa, jer nije rečeno je li to 24-72mm ili 70-210mm objektiv. Ljudi uglavnom griješe misleći da veći "x" znači veće povećanje, dok to u stvari znači veći raspon, s tim da ne znate od koliko do koliko. Zbog toga je mudro posve ignorirati tu glupu i besmislenu brojku, i potražiti u specifikacijama proizvođača stvarni raspon žarišnih duljina, u 35mm ekvivalentima.

Svjetlosna moć

Da sad ne idem previše u širinu, svjetlosnu moć određuje f-broj objektiva, odnosno najveći otvor blende. Što je taj broj manji, veća je svjetlosna moć, odnosno moći ćete slikati pri slabijoj svjetlosti.

Svjetlosna moć: snimljeno 50mm f/1.4 objektivom pri iznimno slabom svjetlu

Za slikanje u polumraku trebat će vam barem f/2.8. Realno, dobro bi vam došlo f/1.4, ali to nećete naći na jeftinim digitalcima. Sve iznad f/3.5 upotrebljivo je samo pri normalnom dnevnom svjetlu na otvorenom.

Kvaliteta slike

Suprotno mišljenju neupućenih, koji misle da kvalitetu slike određuje broj megapiksela, istina je da kvalitetu slike određuju prije svega kvaliteta objektiva i senzora. Kvalitetu senzora najčešće možete jednostavno izmjeriti metrom, odnosno što je veći senzor, veća je kvaliteta informacije, odnosno bolji odnos signal/šum. Također, veći senzori u pravilu imaju bolju tonsku krivulju, dinamički raspon, manji šum i mali milijun drugih osobina koje tvore razliku između dobre i loše slike. Drugi, jednako bitan faktor je kvaliteta objektiva, gdje se najčešće spominju oštrina (u stvari sposobnost bilježenja finih detalja i nijansi boje), razina izobličenja slike, te bokeh (jap. "boke"). Bokeh je oblik prikaza neoštrih dijelova slike; na najvećoj je cijeni blagi, mekani bokeh, bez trzavosti i sličnih artefakata, načinjen od krugova ili njihovih bliskih aproksimacija (a ne, recimo, trzav i načinjen od peterokuta).

Dobar bokeh

Snimajte RAW

Kad kupujete aparat, ako želite maksimalnu kvalitetu, koja je u stanju parirati filmu, kupite onaj koji je u stanju snimati RAW datoteke, odnosno neobrađeni senzorski zapis, a ne samo JPEG. Za to postoji nekoliko jakih razloga. Prvi je taj, što senzor bilježi 12 bita informacije po kanalu (dakle po 12 za R, G i B), a JPEG 8. U prijevodu, RAW vam daje 4096 tonskih prijelaza po kanalu, za razliku od JPEGa koji vam daje 256. Ako mislite da je i 256 dovoljno, razmislite zašto na jeftinim aparatima toliko brzo "pregaraju", odnosno odlaze u zasićenje, svijetla područja, npr. na nebu, i zašto su boje toliko plošne i mrtve.

Broj tonskih prijelaza ključ je plastičnosti slike

Ako pažljivo pogledate neki JPEG na kojem bi se trebalo nalaziti puno nijansi iste boje, recimo u slici narančastog zalaska sunca, i isključite anti-aliasing funkciju u pregledniku, vidjet ćete da je slika iznimno posterizirana, odnosno da se sastoji od tek nekoliko jednobojnih površina koje je softver anti-aliasing funkcijom "slijepio" tako da se na ekranu posterizacija ne vidi previše. U stvarnosti, detaljnost tonskih prijelaza na površinama koje se sastoje od vrlo bliskih tonova boje (nijanse lica kod portreta, na nebu, oblacima itd.) jedan je od najbitnijih elemenata koji tvore kvalitetnu, živu i trodimenzionalnu sliku. Slike s loših digitalaca u usporedbi sa kvalitetnima razlikuju se kao loš VHS snimak od vrhunski snimljenog filma. Ako ste pogledali razliku između National Geographic reportaže i VHS snimke nečijeg rođendana, znat ćete o čemu pričam.
Isto tako, JPEG je proizveden na temelju podataka o balansu bjeline (white balance), color spacea (sRGB ili aRGB), kontrasta, zasićenja i sharpeninga, da ni ne pričam o tome da je JPEG gubitni format koji proizvodi kompresijske artefakte. Iz RAW fajla možete u kasnijoj obradi na računalu proizvesti optimalni 16-bitni TIFF ili u manje zahtjevnim slučajevima JPEG, ali ako ste snimali JPEG, a nešto nije optimalno, naprosto nećete imati dovoljno materijala za korekcije u Photoshopu, odnosno dobit ćete posteriziranu sliku. Ukoliko želite izvući maksimum iz kvalitetnog aparata, RAW je nužnost. Ukoliko nabavite jeftini aparat, nemojte se s tim zamarati i naprosto snimajte JPEG. Kod takvih aparata je ionako senzor usko grlo.