Test Fujifilm FinePix S3pro

Fujifilm FinePix S3pro

| Strana 1 | Strana 2 | Strana 3 |

Uvod

Još uvijek se vrlo dobro sjećam ozbiljnog dolaska dijapozitivnih Fuji filmova na europsko tržište. Prije 28 godina su željeli naprednim fotografima, koji su upotrebljavali dijapozitivne filmove, pokazati da znaju napraviti dobar film. U to vrijeme su u zapadnoj Europi napredni fotografi između mnogo poduzeća koja su prodavala filmove pod svojim imenom upotrebljavali uglavnom dijapozitive Kodaka i Agfe. Zbog prihvatljive cijene i besplatnog razvijanja sam tada i sam isprobao film Fujichrome R-100. Dojmovi nakon gledanja slika su bili puni razočaranja. Tada su mi se slike činile izrazito nenormalnih boja i bez dovoljno tonskih međuvrijednosti. Naravno, tada smo svi bili naviknuti na neutralne Extachrome filmove. U fotografskim glavama je tadašnje mišljenje bilo da mora snimka čim vjernije reproducirati motiv. Kad sam si za tisak htio na velikom bubnjastom skeneru s preko 200 korekcionih gumbiju odskenirati sliku s filma R-100, niti jedno od tada pripravljenih podešenja nije omogućavalo pravilne korekture. Na kraju, niti sam tisak nije bio to što sam želio, odnosno u vrijednostima koje smo do tada poznavali. Prolazile su godine, a kao fotografi smo došli do novih spoznaja. Odnosno u njih su nas uvjerili i Fuji filmovi koji su postajali sve prodorniji. Zašto? Jako zasićene boje Fuji dijapozitivnih filmova su na dijapozitivnim projekcijama postajale ugodnije. Kad je Fuji na tržište stavio film Velvia osjetljivosti 50ISO te time povezanim sitnim zrnom i odličnom oštrinom, je većina fotografa prirode te po tome i gledatelja projekcija jednostavno zanijemila. Na takve boje nitko do tada nije bio naviknut. Zelena, plava crvena i ostale miješane boje su izgledale tako nevjerojatne, nerealne osim za gledaoca koji voli boje i koji je odmah bio oduševljen. Fuji filmovi su sve brže dobivali nove i nove korisnike i preuzimali tržišni udio do tada neranjivom Kodaku. Kodak je tek zadnjih 12 godina zbog želja kupaca na tržištu filmova ponudio film s jače zasićenim tonskim vrijednostima. Naravno, za profesionalne, prije svega studijske fotografe je na tržištu još dovoljna količina neutralnih filmova. Ipak većina fotografa koji slikaju vani, danas upotrebljava filmove s više zasićenim bojama.

Zašto su bili Fuji filmovi još prije 28 godina u osnovi većeg zasićenja i »nerealnih« boja. Kažu da azijati imaju različit broj štapića i receptora u oku. Od tuda različito viđenje i razumijevanje boja. Očito trebaju za svoje viđenje boja veću zasićenost. Već tada smo mogli saznati da »laganje« našega oka bolje prodaje i fotografski materijal. I fotografija je, prije svega digitalna, danas to izvela do kraja.

Sve te godine naglašavam što nam prodaje prihvatljiviju fotografiju! "Tko volje vara naše oko, bolji je!"

Tehnologija Fujifilm

I zašto taj uvod. Kod predstavljanja novosti uvijek želim prikazati širinu. Neka to bude misao i put nekog poduzeća. Ili pak, da digitalno ima mnogo zajedničkog s analognim. Na kraju krajeva, digitalno je zapravo evolucija analognog. Tako je mnogo naprednih funkcija u digitalnoj tehnici već bilo poznato u analognoj. I kod Fujija to dobro znaju. To je poduzeće koje radi sve i prisutni su posvuda. Od igala, elektronike, do teške metalne industrije i izrade najvećih brodova. Mnogo njihovog znanja je također i u svima poznatoj fotografiji.

Sa SLR kamerama su već dugo prisutni na tržištu. Isto kao i s optikom. Oni su jedan od vodećih proizvođača objektiva za profesionalne video, TV kamere i srednje fomatne foto kamere. Njihove objektive upotrebljava izuzetno "cijenjeni" Hasselblad. Kameru Hasselblad xPan zapravo radi Fuji.

U Fujifilmu (pod tom oznakom predstavljaju fotografski dio poduzeća FUJI) su se dosta rano zaputili u profesionalne vode digitalne fotografije. U segmentu kućišta još od 1996. godine surađuju s Nikonom. Te godine su zajedno predstavili digitalnu SLR kameru E2.

iz 1996,. godine, izrađena u sudjelovanju s Nikonom. Veličinom kućišta je više podsjećala na srednjeformatne kamere. E2 je imala 1.3M točaka

Tako su raspoređene točke na novom senzoru Super CCD SRII.

U Fujifilmu su među vodećim proizvođačima u razvoju vlastitih CCD senzora. Njihov senzor nazvan Super CCD su predstavili 1999. godine, napravljen na drugačijoj osnovi. Točke su u obliku saća. S oktagon oblikom točke, stane više točaka na istu površinu. Time što su veće mogu iskoristiti više elektrona za sastavljanje konačne slike. I marketinški u Fujifilmu znaju predstaviti tehnologiju senzora i tako u svijest fotografa staviti nešto od svog pogleda na kvalitetu fotografije. Počeli su s imenom Super CCD. Nastavili s tehnologijom Super CCD SR gdje su dodali još jednu manju točku koja je drugačije osjetljiva na svjetlost i tako u sistem unaša više podataka. Da se zna. Super ovdje, super tamo nije nikada značilo ili osiguravalo konačan ili obavezno najbolji rezultat. Zapravo je svejedno. Fujifilm ima, kao što ste pročitali bogata istustva i vlastiti razvoj. Time ima mogućnost ponuditi fotografu nešto svojeg i novog. Tako na tržište donose tri DSLR kamere Fujifilm serije SXpro.

Prvu, S1pro su predstavili fotografima još 2000. godine. Tada još nije bilo većeg odziva fotografa na digitalnu tehniku. 2002. godine su predstavili nasljednicu, kameru S2pro. U državama gdje ima Nikon visok udio u tržištu su profesionalni fotografi prihvaćali tu kameru i počeli hvaliti najprije veliki dinamički opseg. Time su u praksi dokazali, da tehnologija Super CCD SR ima smisla i da ima neke svoje prednosti. Prije svega, studijski i svadbeni fotografi koji rade s Nikonovom opremom su radije posegli za Fujifilm S2pro nego za originalnim Nikonom. S najnovijim senzorom Super CCD SRII, gdje je osnovna točka pune veličine, a manja u međuprostoru, je u prosincu 2004. godine izašla nova kamera Fujifilm S3pro. Što može i komu je namijenjena sam isprobao s jednim od prvih prodajnih modela. Prije svega me zanimalo da li je istina da nam kamera omogućava jednostavniji rad s JPEG datotekama.

Fujifilm FinePix S3pro

Kućište

Jednom moram pitati inženjere Fujifilma, zašto se ne odluče za vlastito kućište te zašto ustraju na Nikonovim kućištima. Nije da su ta kućišta loša, ali im ne daju ton naprednog, najboljeg.

Fujifilm ima vlastito znanje i tehnologiju kako za izradu kućišta tako i optike. Najvjerojatnije je poteškoća u optici, odnosno potreba za kupnjom novih objektiva je taj pravi odgovor zašto ustraju u suradnji s Nikonom iako dobiju na raspolaganje samo stara analogna kućišta. Kamera S3pro je napravljena na osnovi kućišta Nikona F80. Zrcalo, zatvarač, izoštravanje, mjerenje svetlosti. Sve to je preneseno iz kamere F80, što već u osnovi donosi inženjerima određene teškoće pri konstrukciji. Nisu ni u Nikonu naivni. Ako bi Fuji-ju omogućili bolje kućište, bile bi te kamere pre ozbiljna konkurencija novim DSLR-ima iz njihovog tabora.

Tako S3pro ima još uvijek kućište od plastike. Kako je osnova kućišta analogna, inženjeri imaju mogućnost zamijeniti samo zadnju stranu kamere. Ostali elementi kamere koji bi mogli za digitalnu kameru biti drugačije postavljeni odnosno manji (zrcalo, zatvarač) dosta smetaju kod rasporeda prostora. Zato su te prepravljene kamere (kao i Kodak DCS) izrazito napuhane u dubinu. S druge strane, možda zbog tog razloga kamera dobro leži u ruci. Tome zasigurno pomaže dobar rukohvat i na zadnjem dijelu izbočina za palac. Kako su vjerojatno zbog problema s prostorom i rasporedom dijelova u analognom kućištu morali baterije postaviti vodoravno u donji dio kamere, imamo odlično uporište za donji dio dlana. Tako sa stanovišta držanja kamere u ruci, S3pro zaslužuje najviše ocjene. Manju kritiku dajem za držanje kamere u vertikalnom položaju. Okidač je postavljen tako da ga s donjim dijelom dlana više puta nepotrebno pritisnemo. Tako ga moramo imati stalno zaključanog i otključati ga kod vertikalne upotrebe kamere za taj način fotografiranja. Više puta mi se dogodilo da sam s vertikalnim okidačem kod nošenja kamere pritisnuo okidač do polovice, uključio time kameru i tako trošio baterije.

Većina gumbi, osim tih namjenjenih digitalnom dijelu na zadnjoj strani kamere su Nikonovom korisniku potpuno poznati i zbog toga funkcionalni kao na niti jednoj kameri dugog proizvođača. Ako netko nije naviknut na Nikonove kamere, vrlo brzo se snađe. Gumbiju nema puno i svi su označeni sličicama ili natpisom. Na svim gumbima za podešavanje prenesenih iz Nikonovih kamera, smetalo me je samo podešavanje ISO-a na okruglom gumbu na gornjem lijevom dijelu kamere. Ta funkcija je na gumbu za biranje programskog osvjetljenja. Kako na digitalnim kamerama često mijenjamo osjetljivost, treba kameru obavezno maknuti s oka, postaviti gumb na ISO, postaviti željenu vrijednost i gumb opet vratiti na željeni program. Kad nakon testa zaključiš komu je kamera namjenjena, ta "poteškoća" i ne smeta više toliko.

I vratašca na zadnjem dijelu kamere iza kojih su utori za CF i xD memorijske kartice, se ne otvaraju po meni na prihvatljiv način. Vjerujem da se kao vlasnik navikneš na to, ali kad isprobavaš kameru ili radiš s njom u studiju stalno vadiš i stavljaš kartice. Tako je meni mali gumb kojeg treba pritisnuti stvarao probleme. Fotografkinja s malo dužim noktima treba malo više opreza.

Baterije u S3pro su četiri komada AA veličine. Vratašca za njih se mnogo lakše otvaraju nego ona za memorijske kartice. Kamera je dosta štedljiva. S3pro nam nudi čak dva izlaza. Uz USB tu je i IEEE 1394 (FireWire). Za studijsku fotografiju, gdje možemo fotografirati preko računala, brza komunikacija je dobro došla.

Kamera nam nudi još jednu mogućnost koja se kod drugih proizvođača DSLR kamera ne vidi. To je pogled na motiv preko TFT ekrana (Live Image). Ipak za vrijeme druženja s kamerom nisam otkrio čemu bi taj način pogleda na motiv služio. Kao prvo, tu funkciju uključujemo preko izbornika, a drugo ograničeni smo na 30 sekundni pregled. I na kraju, slika na ekranu je crno-bijela, izuzetno kontrastna i sa slabim detaljima.

Iz razloga što je kamera napravljena na analognoj osnovi Nikona F80, u Fujifilmu su se morali dobro potruditi da dodatni digitalni dio bude što tanji

Dodano je i nešto dobrih stvari. Digitalne kamere Fujifilm su poznate po tom da ne opterećuju kemeru, a time posredno niti fotografa, s mnoštvom podešavanja preko MENU/FUNC. tipke, kao i s brojem gumbi za digitalni dio. Svi gumbi za digitalni dio su dosta pregledno postavljeni, veliki i s njima jednostavno baratamo. Naravno da se prvo s njima i njihovim funkcijama treba upoznati. Prije svega onaj dio podešavanja i mogućnosti koji nam omogućava prošireno djelovanje u kasnijem zapisu JPEG datoteke. To su podešavanje šireg dinamičkog raspona, tonskih vrijednosti, oštrine, simulacije filma. Dok to ne savladate, najbolje je da ostavite podešenja na osnovnim vrijednostima. A upravo time kamera odskače, te ako već imate S3pro za brz i kvalitetan rad ih treba upotrijebiti.

Gumbi za podešavanje su izuzetno pregledno postavljeni

Kako je kamera S3pro napravljena na osnovi Nikona i nastavak za objektive, »bajonet« je prilagođen Nikonovim objektivima. Tako na kameru možemo staviti i objektive koji su napravljeni 1959. godine. Čak i te iz prve serije Nikonovih objektiva od njihove prve SLR kamere, Nikon F. Sve funkcije možemo koristiti s objekivima iz serije AF-D/G, uključujući i zadnju seriju AF-S. Zbog veličine Super CCD SRII senzora 23 x 15,5mm, imamo i mogućnost upotrebe novih Nikon Dx objektiva, napravljenih upravo za tu veličinu.

Senzor Super CCD SRII

Senzor u kameri je novi, već spomenuti Super CCD SRII. Može zapisati 12.34 miliona efektivnih točaka. Zapravo se u broju točaka skriva drugačija tehnologija rasporeda točaka. U stvarnosti imamo 6.17 miliona točaka namjenjenih klasičnoj upotrebi i još dodatnih toliko manjih točaka, postavljenih u prazan prostor između većih. Te manje su manje osjetljive na svjetlost. Sami broj točaka je stvarno 12.34 miliona iako manje točke nemaju iste funkcije kao i velike. Zato se na povećanoj fotografiji vidi da Fujifilm sa svojim Super CCD senzorom ima drugačiju filozofiju kod interpolacije konačne slike bez obzira na upotrebljivu količinu točaka. Tako su tim načinom izrade senzora i kasnije interpoliranja dobili to što tvrde. Senzor može primiti više svjetla iz tamnijih dijelova nego iz svjetlijih dijelova motiva. Time nam se nakon obrade zapiše tonsko drugačije sastavljena fotografija nego što bi bila da smo fotografirali samo s jednako osjetljivim točkama.

Kako su veće točke na senzoru SRII i do 400% (ovisi o podešenju) osjetljivije od standardnih, manje točke iskoriste u izrazito kontrastnom okruženju za bolji zapis svjetlih dijelova motiva. Zato slika uhvaćena sa senzorom Super CCD SRII prije svega u svjetlijim dijelovima ima više zapisanih detalja. Ne čudi, da korisnici Nikonove opreme prethodnika S2pro hvale prije svega za svadbenu fotografiju, jer zbog najčešće svjetle odjeće mladenke i tamne odjeće ženika je izuzetno velika razlika u tonskim vrijednostima. S novim senzorom SRII bi rezultati trebali biti još bolji. Naravno da drugi senzori bez prefiksa »super« imaju druge načine za rješenje tog problema. Iz iskustva mogu reći da senzor Super CCD SRII ima prednost u tome što nam omogućava zadržavanje kvalitetnog zapisa velike dinamike i nakon konverzije u JPEG format. Zbog toga nema potrebe da zbog kvalitete slikamo u RAW formatu te poslije kasnimo zbog konverzije i korekture. S3pro nam zbog mogućnosti podešenja koje kamera daje i prije svega zbog mogućnosti koje omogućava SRII senzor osigurava veliku količinu sačuvanih vrijednosti i u JPEG formatu. Sa osjetljivijim topčkama im je uspjelo vidljivo smanjiti i šum.

Svaka prednost ima i svoje mane i nije čudno da sam proizvođač naglašava da je kamera namjenjena za studijsku i svadbenu fotografiju. Kad koristimo kameru u području širokog tonskog opsega rad s njom se zbog količine točaka dosta uspori. U proširenom (WIDE) tonskom zapisu možemo fotografirati samo s 1.4 snimka u sekundi (RAW) i samo s jednom slikom u sekundi ako spremamo u JPEG format. Zbog drugačijeg rasporeda točaka, njihovog udvajanja i strukture same točke te veličine senzora, za tu kvalitetu fotografije vjerojatno niti ne mogu postaviti više od 6M (pravih) točaka na senzor. Istina je da imamo još i 6M manjih točaka. Ali one nam ne pomažu glede rezolucije. I zbog toga je tu kompromis. S3pro uhvati izuzetno dobar zapis u izrazitom kontrastu, ali zapravo nema 12.34M točaka koje nam dobro dođu kod povećanja slikie odnosno u fazi same interpolacije slike. S3pro zato možemo staviti u kategoriju 6Mpix kamera. Do 12.34M točaka, koje nam kamera može prikazati se dolazi interpolacijom kod preračunavanja slike uzete iz senzora. Sve kamere tako i tako interpoliraju podatke iz senzora. U većini primjera tih senzora zbog filtera RGBG ispred njih četiri točke na senzoru tvore jednu realnu točku. Točke nisu osjetljive na boje. Zato je svaka procesirana slika barem jednom interpolirana.

Osjetljivost možemo odabrati od 100 do 1600ISO. Tako se kod 1600ISO pokaže kvaliteta novog senzora. Šuma je izuzetno malo.

S3pro je u osnovi jkoš uvijek dobri stari Nikon F80. Zcala i zatvarač su pune veličine za 35mm format.

S3pro nam pomoću Nikon tehnologije omogućava odlično mjerenje svjetlosti. Pored 3D Matrix više segmentnog (10) mjerenja imamo još i mjerenje s naglaskom na sredini te spot (točkasto) mjerenje. Kamera nam pomoću Nikon DX bljeskalica omogućava D-TTL mjerenje svjetlosti. Da je S3pro namjenjena studijskoj fotografiji pokazuje također X kontakt na prednjoj strani kamere. Sinhronizacijsko vrijeme je 1/180 sekunde.

Vremena osvjetljavanja su u rasponu od B, 30sek. – 1/4000sek. Načini postavljanja osvjetljenja su klasični P (program), S (prioritet vremena), A (prioritet blende) i ručni M. Pored mogućnosti snimanja više snimaka u sekundi S3pro omogućava još i fotografiranje slike na sliku i mogućnost podešenja samookidača na 2, 5, 10 i 20 sekundi.

Automatsko izoštravanje radi dobro i u slabijim svjetlosnim uvijetima. Tome pomaže izuzetno snažna lampica za doosvjetljenje motiva. S3pro nam omogućava izoštravanje s 5 točaka. Možemo ih odabrati ručno ili prepustiti automatici koja samostalno odabire između njih. Automatika radi tako da odabire najbliži mogući motiv između točaka. Ako sami to odabiremo, kamera ima jednu manu. Točke odabiremo s navigacijskim gumbom na zadnjoj strani kamere. Kod nošenja kamere ili ako sam lice previše pritisnuo na nju, više puta mi se dogodilo da sam ne namjerno pomaknuo točku izoštravanja. Zato treba navigacijski gumb zaključavati. To nam opet doprinese sporijem radu s kamerom ako želimo podešavati druge funkcije koje su vezane uz navigacijski gumb. Još jednom se vidi da je kamera namijenjena prije svega »sporom« studijskom radu. Za drugačiji rad mi nedostaje zaštitni gumb s Nikonovih kamera gdje treba pritisnuti još i dodatni zaštitni gumb da bi promijenili određenu funkciju.

Kamera koristi četiri AA baterije. Otvaranje uloška i stavljanje baterija je izuzetno jednostavno.

Brzina izoštravanja za normalan fotografski rad je potpuno zadovoljavajuća. Kod Nikona, gdje je većina objektiva bez brzih "SilentWave" motora u objektivu je dosta ovisna o tipu objektiva. Na korištenju sam imao tri Nikonova objektiva s prenosom AF preko motora u kameri. Nikkor 50mm f/1,4 D, 50mm f/1,8 D, 24 – 50mm f/3,5-4,5 D i Sigma 100 – 300mm f/4 HSM. Nikkor 50mm 1,4 D je vidljivo izoštravao nekoliko mm iza željene točke. Ostali objektivi su se ponašali korektno. Sa Sigma HSM objektivom je brzina izoštravanja bila posve zadovoljavajuća. Za fotografiranje brzih sportskih događaja S3pro tako i tako nije namjenjena, pa i nije među najbržima.

I kako sam u praktičnoj upotrebi kamere sve više dolazio do vlastitih saznanja za što i koga je S3pro u prvom redu namjenjena, više sam se posvetio digitalnom dijelu nego upotrebljivosti i pregledu klasičnih mogućnosti i samim postavkama. To su pitanja kvalitete zapisa, količini mogućnosti u postavkama kod WIDE tipa hvatanja motiva i time drugačijih tonskih vrijednosti u zapisanoj JPEG datoteci.

Na TFT ekranu vidimo relativno malo mogućnosti za podešavanje za jednu DSLR kameru. Ali te koje su na raspolaganju su izuzetno upotrebljive.

Kamera nam u načinu pregleda već snimljene fotografije omogućava histogram u punoj vrijednosti ili pogled na pojedinačne RGB boje.

Lijevo gore na manjem ekranu vidimo sve parametre s kojima smo snimili motiv. Na desnoj je prikaz mogućnosti izreza fotografije. Tako da, ako kod nismo zadovoljni s prvobitnim izrezom, možemo ga popraviti naknadno.

Kamera nam omogućava korištenje dvije memorijske jedinice. Compakt Flash i xD. Zanimljivo je da formatiranje xD kartice traje cca. 3-5 sek., za razliku od gotovo trenutnog formatiranja CF kartice.

Gumb FUNC. nam otvara nove i nove mogućnosti. Od podešavanja WB, rezolucije, RAW zapisa i simolacije različitih tonskih vrijednosti.

U nastavku nam se otvaraju zapanjujuće WIDE postavke (šireg dinamičnog raspona), više zasićenih boja, dodatnih tonskih vrijednosti te podešenje digitalne oštrine. U zadnjem prozoru je podešavanje mogućnosti izoštravanja preko samo jedne točke ili preko svih, zaključavanje svih funkcija i na kraju resetiranje na osnovne vrijednosti.

Na kameri se vidi da se želi dopasti studijskim fotografima. Imamo mogućnost upotrebe X kontakta i prvijanja žičanog okidača.

Bljeskalica se digne na zadovoljavajuću visinu iznad kamere. Svi gumbi su dobro poznati Nikonovim korisnicima. Smeta jedino podešavanje ISO vrijednosti an okruglom gornjem gumbu. Podešenje kasni.