Senzor i film u
fotoaparatu: Fotoosjetljivi element (senzor) u digitalnom se fotoaparatu
nalazi na istom mjestu gdje se kod klasičnih fotoaparata nalazi film
― u žarišnoj ravnini objektiva. Fotosenzor je zapravo bolji od
filma jer je potpuno ravan i kod svake se ekspozicije nalazi na istom
mjestu ― što se kod filma ne može jamčiti.
Digitalni i
klasični fotoaparat rade na istom načelu ― oba svjetlosnu energiju
rabe za promjenu stanja fotoosjetljive tvari.
Ta se promjena potom kemijskim ili električnim putom pojačava ili naglašava
kako bi na posljetku postale vidljive. Osnovna razlika je u tome što u
digitalnom fotoaparatu svjetlost apsorbira fotoosjetljivi senzor, dok kod
klasičnog fotoaparata svjetlost pada na fotoosjetljivi sloj filma. U
digitalnom se fotoaparatu sve faze nastanka fotografije odvijaju u njemu:
snimanje, obrada i pohrana. U klasičnom fotoaparatu odvija se samo
snimanje, dok se razvijanje i pohrana zbivaju izvan njega.
Kako rade digitalni fotoaparati
Senzor za snimanje fotografija u digitalnom fotoaparatu načinjen je od
mreže pojedinačnih fotoosjetljivih ćelija. Svaka ćelija osjetljiva je
na svjetlost i na temelju jakosti primljenog svjetla stvara signal
odgovarajuće jakosti. U većini senzorskih mreža svaka je ćelija
pokrivena crvenim, zelenim ili plavim filtrom pa tako reagira samo na
jednu od primarnih boja (zelenu, crvenu i plavu). Filtri su raspoređeni u
skupine od po četiri filtra, s dva zelena filtra na svaki plavi i crveni
par. Dodatni zeleni filtar prisutan je zato što je ljudsko oko
najosjetljivije na zelenu svjetlost.
U ovoj fazi električni signali svake ćelije razmjerni su jačini upadne
svjetlosti. Kako bi se informacija pretvorila u digitalni oblik, signal se
mora digitalizirati, odnosno kvantizirati ― svakom se signalu
dodjeljuje određeni broj. Nakon toga informacija se vrlo lako može
obraditi računalom.
Digitalni fotoaparat obrađuje različite jakosti signala iz pojedinačnih
ćelija tako da svaki piksel slike dobije odgovarajuću vrijednost boje:
za svaki se piksel na temelju podataka iz susjednih ćelija izračuna ili
unese (vidi gornju sliku) njegova vrijednost. Ta interpolacija boje ključni
je korak jer omogućuje proračun o kojem ovisi konačna kakvoća
snimljene fotografije. Poboljšanje kakvoće digitalne fotografije uz
poboljšanja fotoosjetljivih senzora zasluga su usavršavanja
interpolacijskih algoritama. Vrijednosti se za svaki piksel skupljaju i
povezuju pa tako nastaje slikovna datoteka, a u tom se procesu određuje i
format, odnosno ustroj datoteke.
Neki digitalni fotoaparati nastavljaju proces obrade poboljšavanjem oštrine
slike, a usto i sažimaju podatke koristeći JPEG algoritme. Nakon obrade,
digitalna se fotografija pohranjuje (sprema na disk ili u memoriju). Prvi
dio procesa, bilježenje slike senzorima, obično je vrlo brzo, ali obrada
i pohrana traju nešto dulje. Kako bi se ubrzao taj dio procesa, mnogi
kvalitetniji fotoaparati imaju mnogo RAM-a, memorije za privremenu pohranu
fotografija kako obrada snimaka ne bi ometala snimanje.
Ostali testovi
