U prijašnjim nastavcima smo upoznali nešto od tehničkih osobina kamera i time nešto saznanja oko bolje slike. Znamo već da žarišna duljina utiče na sadržaj slike te se različitim žarišnim duljinama (različitim kutevima slike) odlučujemo za široki plan ili detalj. Da bi to sve mogli savladati u prijašnjem nastavku smo upoznali osobine tražila kojima odlučujemoo o izrezu slike. Tako već znamo dosta o čimbenicima koji utiču na građu dobre slike. Vjerojatno ste već slušali da dobra fotografija govori sama o sebi i ne treba dodatnih objašnjenja. U tom slučaju pisac mora ako hoće npr. napisati priču, znati abecedu i osnove gramatike, mora i fotograf, ako hoće pravilno napraviti dobru fotografiju, znati pravila kompozicije koja će mu pomoći tu sliku izgraditi.

Da bi razumjeli ta pavila, moramo shvatiti kako doživljavamo svijet oko sebe. Čovjek je vizualno biće i spoznaje svoju okolinu pretežno vidom. Iako gledanje nije samo optičko primanje. Pored vida okolicu još spoznajemo i sluhom, opipom, mirisom i okusom. Sve to skupa nam sa sjećanjem omogućava usporedbu i konačno sređivanje utisaka.

Taj izuzetno komplicirani fiziološko-psihološki proces nam omogućava našu okolicu upoznavati, razumijeti i ocjeniti. Po Ruth Schwanzeru se naše poimanje sastoji od 78 postotaka vida, 13 postotaka sluha, tri posto opipa, tri posto mirisa i tri posto okusa. U našem mozgu ostane 40 posto viđenog i 20 posto slušanog.

Ta saznanja su vrlo važna za našu sliku gdje moramo osim vida sva ostala osjetila nadomjestiti sjećanjem. Komplicirano? I ne tako kako izgleda. Ako si zamislimo lijepu sliku, recimo sliku šalice kave iz koje izlazi lagani dim, već mirišemo i kušamo njen sadržaj kod čega nam, naravno, pomaža sjećanje. Na taj način uspjevaju reklamni plakati. Isto nam se događa kad gledamo snimku čarobne večeri na moru, gdje mirišimo morsku vodu i slušamo cvrčke. Naravno, to nam prikaže dobra fotografija, koja zna to raspoloženje prikazati.

Pitat ćete, kako? O tome ćemo govoriti u ovom nastavku. Moramo znati kojim elementima snimanja i kompozicije možemo naglasiti događaje na slici tako da će i drugima reći to što smo mi vidjeli i doživjeli. Zato ne smijemo biti prebrzo zadovoljni svojim uratkom. Mi se naime, sjećamo što i kako smo doživjeli prikazano na slici, ostali koji nisu bili s nama to ne. Zato se mnogo puta dogodi da netko drugi pokazuje slike i oduševljeno priča, a gledaoci ostaju hladni jer to o čemu priča oni ne vide.

Sada možemo konačno pogledati ta pravila ili bolje rečeno upute. Zato što su pravila tu da ih kršimo. Kršimo ih ako za to imamo razlog ili ako hoćemo nešto naglasiti u negativnom smislu. Kojim elementima utičemo na kompoziciju kod tehnike snimanja? To su:

-          udaljenost do objekta;

-          izrez slike - vodoravno ili okomito;

-          slikovni kut kamere;

-          osvjetljenje - položaj sunca;

-          režija i manipulacija na objektu;

-          odabir trenutka osvjetljenja;

-          vrijeme osvjetljavanja;

-          zaslon i njime dubinska oštrina – odlučivanje oštrog područja slike;

-          odabir materijala za snimanje - analogno ili digitalno, u boji ili crno-bijelo;

-          gibanje kamere u toku snimanja;

-          gibanje objekta;

Na građu slike još utiču neki kompozicijski elementi kao što su:

-          osnovna postavka - figura;

-          kontrast;

-          informativna vrijednost;

-          podobnost;

-          perspektiva - žablja, ptičja;

-          prednji plan, sredina, zadnji plan;

-          stupanj teksture - teksturni gradient;

-          silueta;

-          zračna perspektiva;

-          plošnost;

-          vođenje linija;

-          horizontala;

-          dijagonala;

-          vertikala;

-          suprotna diagonala;

-          pravi kut;

-          krug;

-          simetrija;

-          zlatni rez

Kako danas sve više ili skoro isključivo fotografiramo u tehnici u boji, moramo kod kompozicije poštivati i utjecaj boja. Tu koristimo kontrast suprotnih boja, kontrast toplo – hladno i svjetlo – tamno, kao i također kvanitativni, količinski kontrast.

Sada smo se već malo previše upustili u teoriju. Ponovno naglašavam, da su to samo smjernice i pomagala koje nam pomažu u građi slike. Možemo ih koristiti unaprijed u studiju, za što su dobra škola samokontrole. U prirodi koristimo dane nam mogućnosti i rijetko kada umjetno stvaramo raspoloženje iako i to nije zabranjeno. Kako ćete se sve više baviti fotografijom, te ćete elemente upotrebljavati spontano, ovisno o vašim željama i raspoloženju. Zato vam sve te elemente neću objašnjavati, nego samo neke od njih, dok ćemo ostale upoznati na primjerima na pojedinim područjima fotografije, kao što su krajolik, portret, sport, its.

Kod krajolika je najosnovnije pravilo postavka linije horizonta. Ako je to moguće, izbjegavamo horizont na sredini slike. Njegovom postavkom naglasak stavljamo na nebo (slika 1) ili krajolik (slika 2).

 

Slika 1

 

Slika 2

Uobičajeno je da to bude u omjeru 2:5, ili u donju trećinu slike, kad naglašavamo nebo, ili nebo ispunjuje samo gornju trećinu, neka bude omjer 5:2, iako moramo pri tomu paziti da krajolik oživimo raznim elementima. Pri tome ravne linije ne smiju ležati vodoravno, paralelno s rubom slike, već dijagonalno, jer nam to naglašava dubinu slike.

Linije, koje usmjeravaju naš pogled, mogu biti stvarne, zamišljene ili psihološke.

Stvarne linije su razne ograde, niz telegrafskih stupova, željezničke tračnice itd.

Zamišljene linije su nam nametnute gibanjem ili samim oblikom objekta. Npr. smjer gibanja nekog vozila, zvonik ili TV stup, koji se diže, stremi prema nebu.

Psihološke linije su također zamišljene, iako na drugačiji način. To su crte, kojima u mislima povezujemo srodne objekte, npr. pogled između dvije osobe koje razgovaraju.

U slici je veoma važna točka glavnog objekta ili centar zanimanja. Upravo spomenute linije neka bi vodile pogled ka glavnom centru zanimanja slike. Ako je moguće, izbjegavamo snažne linije koje bi vodile manje važnom objektu na slici. U tom primjeru će slika biti razbijena i naš će pogled lutati po njoj. Te zamišljene centre, zvane također i dominante, dobijemo tako kad razdjelimo sliku na devet jednakih dijelova. Sjecišta tako dobijene mreže su naše točke ili centri interesa (slika 3).

 

Slika 3

U nastavku, na još nakoliko primjera osnova kompozicije.

 

Slika 4

(Slika 4) Silueta može biti vrlo snažan oblik poruke nekog događaja. U tom primjeru prikazuje ozbiljnost pristupa penjača prije uspona na liticu. Centralna kompozicija.

 

Slika 5

(Slika 5) Kod portreta ptice, je vrlo važna mirna pozadina, što dosežemo velikom žarišnom duljinom i otvorenim zaslonom. Glavni naglasak oštrine je na oku.

 

Slika 6

(Slika 6) Za prikaz elegancije vijadukta Črni Kal sam upotrebio ptičju perspektivu i nježnu svjetlost kasnog popodnevnog sunca.

 

Slika 7

(Slika 7) Ptičja perspektiva koji puta ne pokazuje strmine na npr. stijeni. To možemo osjetiti samo u perspektivom smanjenju penjača i postavljenoj dijagonali koja je u tom slučaju stvarna – redoslijed figura i misaono – sadržajna povezanost – penjanje.

 

Slika 8

(Slika 8) Za prikaz težine i stvarnog nagiba stijene možemo iskoristiti priliku kad supenjača snimimo sa strane. Obje snimke su iz ferrate Der Jochan u Dachsteinu.

Sve fotografije su snimljene digitalno.

Autor: Oskar Karel Dolenc, prijevod Željko Božić
Izvor: http://www.e-fotografija.com/cro/publish/index.shtml

 Komentari

  Forum | Foto Album | Lične foto galerije | Foto takmičenje na zadatu temu | PDA/PPC uređaji