Portretna fotografija

Portretna fotografija

Kod jakih teleobjektiva (više od 200mm) je potrebno paziti na uzravnavanje pespektive koja može doprinjeti nerealnosti fotografije

Jedna od zanimljivih vrsta fotografije je portret i općenito fotografiranje ljudi. Osim prirode, to je najćešći motiv fotoamaterima i ljubitelja fotografije. Naravno da se i profesionalci svakodnevno susreću sa zadacima koji uključuju i portret; bila to slika za dokument, portret kod raznih promocija poznatih ljudi ili kao dio događaja gdje je potrebno predstaviti pojedine aktere.

Portret studentice je nastao u Tivoliju, gdje sam iskoristio njezin razgovor s kolegicom i lijepo difuzno svjetlo. Kamera Pentaco six i objektiv 150 mm

Razlikujemo tri vrste portreta

Prvi je klasičan portret sa svim svojim zakonitostima, koje poštuje i poseban program u pojedinim kamerama, bez obrzira da li je to SLR ili kompaktna kamera, analognog ili digitalnog tipa. Može to biti čisti portret ili portret u okolici gdje je naglasak na radni okoliš portretiranog, bez obzira da li je to njegov hobi ili struka.

Studijski portret može biti snimljen u studiju s različitim pozadinama i različitim osvjetljenjem, ili pak možemo postaviti privremeni studio u radnoj sobi, ateljeu, radioni ili u okolicu koja je karakteristična za određenu osobu. Možemo kombinirati i postojeću svjetlost (prozor, postojeće žarulje) s doosvjetljavanjem studijskim reflektorima ili odbojnicima.

Spontani portret ili life-portret snimamo posvuda, gdje se što događa; od života na ulici, na selu, na tržnici, raznim susretima, utakmicama i naravno putovanjima gdje se susrećemo s različitim narodima, rasama i običajima. Life-portret je također sastavni dio svake dobre reportaže.

Portret lovca snimljen na lovištu nakon jutarnjeg lova. Tu sam iskoristio njegov razgovor s kolegama.

Za snimanje portreta možemo upotrebiti sve vrste objektiva, od širokokutnog, portretnog pa do teleobjektiva. Sve ovisi o položaju i sadržaju koji želimo istaknuti na određenom portretu. Zato moramo dobro promisliti koji ćemo objektiv koristiti za određenu osobu ili određen ciklus portreta. Moramo biti svjesni da širokokutni objektiv osobu izobliči, ali uključi u našu sliku mnogo okolice i daje veliku dubinsku oštrinu.

Nasuprot tomu teleobjektiv osobu »izluči« iz okolice i naglasi prije svega samo lice, izraz ili pojedinosti. U tom primjeru još treba paziti na greške na koži, madeže, akne i drugo. Zato je kod čistog portreta potreban dobar make-up, posebice kod mlađih osoba i osoba srednjih godina. Kod starijih osoba, make-up nije potreban i često je neprimjeren. Zamislimo si kad bi djedu, kojem je život iscrtao duboke karakterne bore, šminkom i puderima retuširali te „brazde vremena“. Još gore je to što neki kompjuteraši misle da su dobri fotografi jer poznaju Photoshop. Osobu mogu tako promijeniti do neprepoznatljivosti. To znaju samo školovani šminkeri koji poznaju strukturu kože te prepoznaju karakter čovjeka kojeg moraju pripremiti za portretiranje.

Portret djevojčice na proslavi 1. svibnja na Rožniku. Olympus OM 4 i teleobjektiv 200 mm

Drugo poglavlje su igrači, pjevači i općenito osobe koje nastupaju na pozornici ili televiziji ispod snažnih reflektora. Oni bi zbog stalne upotrebe make-upa, bez upotrebe istog na fotografijama izgledali neprirodno. Objektivi su nesmiljeni, te pokažu svaki i najmanju grešku. Stalna upotreba pudera, koji pokrije znoj, vrmenom načne kožu. Takve greške djelomično možemo riješiti posebnim portretnim objektivima, koji su konstruirani tako da daju mekoću i tako optički retuširaju. Možemo si pomoći i posebnim predlećama – mekocrtačime i softerima, što je mnogo jeftinije od skupih portretnih objektiva.

Karakterni portret gospođe Marlenke Stupica u LOW-KEY tehnici - tamno u tamnom. Naglašeno je samo lice i ruke s knjigom

I filmovi su važni. Sitnozrnati filmovi su najćešće pretvrdi i preoštri za portret. Zato radije upotrebljavamo srednje i jako osjetljive filmove s grubljim zrnom, koji također pomažu kod otklanjanja grešaka kože. Ti filmovi su i sami po sebi mekše gradacije i osiguravaju ljepši prijelaz tonova kod crno-bijele fotografije. Kod digitalne fotografije pazimo na odgovarajuću postavku ISO i odgovarajućeg kontrasta na samoj kameri tako da dobijemo dobra rješenja bez mnogo šuma. Neodgovarajuća postavka kontrasta može pokvariti portret toliko da ga niti na računalu više ne možemo uravnotežiti i slika je izgubljena.

Mnogo nam pomaže svjetlost; utiče na značaj portreta. Pravilnom postavkom svjetla i odbojnika osvjetlimo sjene i sakrijemo ili naglasimo određene poteze ili čak madeže na obrazu. Kod porterta u boji imamo još posla s bojama okolice, odnosno svjetlosti koja se odbija od te okolice. Nije svejedno koje su boje zidovi prostora gdje snimamo portret jer boje iz okolice mogu nagrditi portret. Neonska rasvjeta, posebice u kakvoj dvorani sa starim lampama, sliku doslovno uprlja, što je u naknadnoj obradi teško popraviti. Ako slikamo na dijapozitiv u boji, korektura košta više nego što je sve skupa vrijedno ili je čak nemoguća.

Na otvorenju fotografske izložbe u Kranju sam uhvatio taj karakterni portret posjetiteljice koji sam potom često izlagao. Slika je dobila naslov „Galerija s gospođom“.

Zato kod digitalne fotografije pažljivo podesite nivo bijelog - WB, da bi ton kože bio pravilan. Obično automatsko podešenje kod dobrog portreta nije dostatno; posebice kod snažnih boja u prostoru ili recimo u sjeni drveća (zeleni ton).

Perspektiva je slijedeći važan čimbenik kod snimanja, jer i također kut snimanja promijeni karakter lica. Neke osobe su sprijeda vrlo neizrazite, zato ih je bolje slikati iz profila, ili obratno. Najćešće najviše pokažemo ako uzmemo poluprofil. Sve je ovisno od osobe do osobe, zato je uvijek bolje napraviti više različitih portreta i odabrati onog koji najviše odgovara portretiranom. To ima još jednu prednost. Kod serija većeg broja snimaka portretirani se opusti i na taj način imamo više mogućnosti za dobru snimku. To u dobu digitalne fotografije niti ne predstavlja veći trošak.

Kod life-portreta naravno osobe ne postavljamo, nego odabiremo trenutak kada osoba nezna da ju fotografiramo ili razgovorom odvatimo pažnju od našeg rada. I ovdje vrijedi pravilo većeg broja snimaka.

Dvostruki portret uhvaćen na ulici u Koelnu. Canon EOS 3 i objektiv 28-135 IS

Prije nego idemo na pojedine primjere, moram vas upozoriti na važnu činjenicu. Bez dozvole možemo fotografirati samo osobe iz javnog života, kao što su političari, glumci, umjetnici, pjevači i drugi. Snimke ne smiju biti žalosne jer nam snimanje mogu zabraniti. Kod diskutabilnih snimaka, prije objave si radije osigurajte dobrog odvjetnika i onoga koji će taj postupak platiti. Naravno, možete fotografirati život iako s tim neće svi biti zadovoljni. Zato uvijek prosudite, hoćete li nekome „stai na žulj“. Kad ste u dilemi, bolje je pitati nego kasnije rješavati nastali događaj. Djelomično rješenje su jaki teleobjektivi. Što ćete poslije objaviti je opet vaša stvar. Više puta pomaže lijepa riječ i objašnjenje, dok je drugi put potreban manji honorar, znani nam „bakšiš“, ponekad je bolje da se maknete i ne snimate. Doživio sam sve moguće, od prijetnji do simpatičnog osmjeha.

Portret u studiu. Hasselblad i objektiv 150 mm

Na kraju još jedna nikako nezanemariva činjenica. Neki portreti, ili skoro većina njih su u crno-bijeloj tehnici više karakterni, nego u boji. Kod slikovitih ljudskosti, gdje do izražaja dolazi i odjeća, za svakog je zanimljiviji portret u boji. Na žalost, crno-bijele portrete rade još samo priznati fotografi, jer obično urednici od reportera zahtjevaju boje. Današnji digitalni fotoamateri neće uskoro niti znati što je prava crno-bijela fotografija i uglavnom ih još zanima koliko milijuna točaka ima njihova kamera.

Portret domaćina snimljen ispred njegove kuće. Odrezivanjem šešira sam još naglasio lice i dijagonalu između ruke i glave.

Portretna fotografija je vrlo širok pojam.

Prije nego zaključimo s tehnikom, spomenimo samo još nekoliko malih trikova koji pridonose da su fotografije malo zanimljivije. Jedan od njih je upotreba tkanina. Ne pre gustu tkaninu stavimo neposredno pred objektiv i time dobijemo mekšu sliku. Tkaninu možemo i upotrebiti tako da ju stavimo neposredno pred objekt koji slikamo. I na taj način su bile snimljene mnoge dobre fotografije. Određene efekte dobijemo upotrebom različitih filtera (koji se postave pred objektiv), a imaju manu da ih treba kupiti te da su osim za portrete malo kada upotrebljivi.

Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i prijateljskom ozračju.

Možemo se također odlučiti i za igranje s objektivom. Tako na primjer, da pokušamo upotrebiti što manju žarišnu duljinu (otvorena blenda) i dobijemo na portretu oštar samo nos ili oči. Možemo se odlučiti i za to da sliku neposredno pred fotografiranje odmaknemo malo iz fokusa. Ako smo dovoljno pažljivi, taj će postupak dočarati mekoću portreta.

Ako smo stvarno raspoloženi, možemo raditi i dvostruku ekspoziciju. To je u svakom slučaju kompliciran postupak, koji često ne ispadne najbolje, ali je vrijedan povremenog pokušaja. Izvodi se tako da dva puta osvjetlimo istu snimku (većina fotoaparta ima funkciju koja omogućava višestruko osvjetljavanje iste slike). Prvi puta slikamo portret onako kako bi trebao biti, a drugi puta ga malo zamaglimo, pomaknemo. Kod drugog osvjetljavanja slike je dobro upotrebiti malo kraće vrijeme nego što ga odredi svjetlomjer. Tako snimku donekle podosvjetlimo i dobijemo da prva ekspozicija dođe više do izražaja. S malo sreće nastane zanimljiva fotografija.

Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i prijateljskom ozračju.

Kod sadržaja portretne fotografije, najprije je potrebno zaustaviti se na problemu odabira motiva (osobe). Možemo se odlučiti za znane nam osobe ili praktično za bilo koga. Kod znanaca je obično problem dobiti ih pred objektiv, te uz to, još smo ograničeni i drugim faktorima (odabir mjesta, dinamika situacije, opušteno ozračje, ...). Pored toga, kod fotografiranja znanaca postoji velika vjerojatnost da se fotografija neće cijeniti kao takva kakva je sama po sebi, dok je za očekivati da će „kvaliteta“ fotografije rasti sa „slavom“ osobe koja je na njoj.

S druge strane, slikanje bilo koga i nije tako jednostavno. Dogodi se da je fotografija snimljena po skrivečki i da ljudi ne žele da se pojavi bilo gdje. Ili možda samo teško nađemo „ljepotu“ koja je kod slavnih nešto uobičajenoga.

Dogodi se da ljude ne žele da se fotografija snimljena po skrivečki pojavi bilo gdje.

Pored motiva, za dobar portret je potrebno još nekoliko stvari. Jednu smo već spomenuli – pravo raspoloženje. Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja ako je snmimljena u opuštenom, prijateljskom ozračju te je zbog toga važno da si uzmemo dovoljno vremena da ga dočekamo. Pored raspoloženja, važna je također situacija. Često se dogodi da portret slikamo zbog toga jer je okoliš takav da ostvaruje zanimljivu igru svjetla i oblika.

Za zadržavanje ambijentalnog ozračja je naadasve važna upotreba raspoloživog svjetla. (npr. mekana večernja svjetlost) i pametna upotreba bljeskalice koju obično koristimo za doosvjetljavanje lica. Ako je osoba npr. osvjetljena sa stražnje strane, tada su njezine crte uglavnom u sjeni. U tom primjeru nam bljeskalica omogućava da zadržimo postojeću svjetlost dok su istovremeno linije lica jasne i prepoznatljive.

Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i prijateljskom ozračju.

Bljeskalica dobro dođe kad se posvetimo očima, jednom od najvažnijih elemenata portreta. U brojnim revijama (malo bolje kvalitete) vidimo u očima portretiranih prave slikice (kvadratiće, kružiće, ...). To se postiže upravo upotrebom bljeskalice, odnosno refletivnih površina. Pri tome je potrebno spomenuti da neki (komercijalni) fotografi često pretjeruju te da zato njihove fotografije obično ispadnu uglavnom previše sterilno i beživotno. Često je naime dovoljno samo malo svjetla u očima da portreti ožive i da oči govore o ljudima koji su na slikama.

Sličan učinak kao i s bljeskalicom, postižemo ako pripazimo od kuda dolazi svjetlost. Skoro nevjerojatno je kad se u očima vidi prozor, ako naravno, svjetlost pada pod ispravnim kutom.

Za kraj još spomenimo i jednu staru fotografsku izreku, da nema ružnih ljudi, samo loših fotografa. U tom duhu je smisleno ne pokazati ljudima koje smo slilkali loše fotografije (takve na kojima su ne – lijepi) i time još doprinesemo njihovom kompleksu (i našem lošem glasu). Bolje je malo se potruditi i naći pravi kut.

Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i prijateljskom ozračju.