Snimanja na umjetnoj svjetlosti
Razumljivo je da ne snimamo samo po
danu i sunčanom vremenu. Kad je nebo oblačno i navečer, po noći, moramo si
pomoći s umjetnom rasvjetom. Za te namjene uspješno koristimo bljeskalicu za
koju često kažemo i »fleš«. Naravno, bljeskalicom ne osvjetljavamo cijeli
krajolik, nego samo detalj koji je u prednjem planu, koji bi bio neizražajan
ili silueta. Kompaktne kamere, bilo analognog ili digitalnog tipa imaju već
ugrađenu bljaskalicu, koju uključi automatika kamere ako joj se čini da je
pretamno ili je predmet u prednjem planu nasuprot svjetla. I određene SLR
kamere nišeg i srednjeg razreda imaju ugrađenu bljeskalicu za pripomoć kod
doosvjetljavanja u slabijim svjetlosnim uvijetima. Profesionalne kamere koriste
bljeskalice samo kao dodatnu opremu, gdje odabiremo snagu bljaskalice obzirom na
potrebu i namjenu snimanja.
Toliko za uvod i da ne bi
bilo zabune, pođimo po redu. Razlikujemo tri osnovna načina snimanja na
umjetnoj svjetlosti:
- snimanje s raspoloživom
svjetlosti (svjetla u prostoru, na ulici, osvjetljene važne zgrade, itd.);
- snimanje s bljeskalicom;
- snimanje s reflektorima ili
ateliersko snimanje.
Kod raspoložive svjetlosti možemo
upotrebiti dva načina:
- duža vremena osvjeljavanja i
upotreba tronošca;
- osjetljivijim filmovima,
odnosno viša postavka osjetljivosti kod digitalnih kamera, gdje kod filma
moramo računati s većom zrnatošću, a kod digitalnih s većim šumom.
Istini za volju, moram reći da se
kvaliteta negativnih filmova izuzetno povećala i da je zrnatost sve manja, kod
dija filmova tu nešto zaostaju. Slično kao kod digitalnih kamera. Što je
novija kamera i iz višeg cjenovnog razreda, bolji su programi za otklanjanje šuma
u samoj kameri. Zanimljivo je da se kod oba tipa kamera kvaliteta poveća
upotrebom dodatne bljeskalice. Kao što sam već spomenuo, dija filmovi su više
naklonjeni zrnatosti i zato fotografi rijetko upotrebljavaju filmove veće
osjetljivosti od 100ISO. Radije koriste dodatno svjetlo, što nije teško u
studiju s dobrom svjetlosnom opremom. Pored toga, ne smijemo zaboraviti da imamo
dija filmove za dnevnu i umjetnu svjetlost, dok kod digitalnih kamera to rješavamo
s nivoom bijelog.
Na slici 1 i 2 vidimo dvije slike istog motiva u različito doba večeri. Prvi
pokazuje zgradu tik pred sumrak kad su svjetla na parkiralištu i u zgradi već
upaljena. Svjetla je upravo toliko da razabiremo sve glavne detalje te je
dosegnuta dubina. Druga slika je napravljena oko 22 sata, kad je bila potpuna
tama. Kako je lagano kišilo, odsjajem u mokrom asfaltu sam dobio dodatnu
dubinu, dok je zgrada s postojećim reflektorima lijepo osvjetljena.
 |
| Slika 1 |
 |
| Slika 2 |
I slika 3
je osvjetljena postojećom rasvjetom kod rada u tunelu. U ovom primjeru sam
slikao iz mraka prema vodenom curku, naslonjen na zid tunela. Kako je bilo previše
vode i blata, kameru sam stisnuo na tijelo i tako uspio s vremenom od jedne
sekunde napraviti dobru snimku. Kod sve tri snimke sam koristio kameru
Hasselblad.
 |
| Slika 3 |
Snimanje s bljeskalicama, fleševima,
je posebno poglavlje. Sada kad svaka kompaktna kamera ima ugrađenu bljeskalicu
za prvu pomoć kod rješavanja manjih svjetlosnih poteškoća, to može biti
zavaravajuće. Mnogo puta fotoamateri zaboravljaju da te bljeskalice dohvate 2
do 3 metra, a ostalo je stvar slučaja ili pak dovoljno svjetao prostor u kojem
snimamo. Kao što sam napisao, ta se bljeskalica po potrebi uključuje sama i
kamera sama odredi pravilno osvjetljenje. U prirodi se ta snaga bljeska brzo
izgubi te je iza prednjeg plana crna tama. U tu svrhu su napravili program za
snimanje s dužim vremenom gdje nakon bljeska zatvarač ostane još neko vrijeme
otvoren i omogućava prilaz svjetla iz okolice. Taj program je obično označen
s mjesecom i znakom bljeska. Kod SLR kamera obično nasupi problem neodgovarajućih
objektiva. Teleobjektivi ili širokokutni izvan osnovnog zooma (35 – 80mm),
obično rade sjenu na motiv i šteta je tu. Zato smo prisiljeni upotrebiti
dodatnu bljeskalicu, koju pričvrstimo na kameru ili ju povežemo kablom da
dobijemo pravilno osvjetljenje i s drugim objektivima.
Kod ugrađenih bljeskalica ne smijemo
zaboraviti da nam je na raspolaganju nekoliko načina rada: možemo ju uključiti
za doosvjetljavanje sjena (oznaka fill in), funkcija predbljeska, sprečavanje
efekta crvenih očiju i još ponešto. Ponovno upozoravam da treba detaljno pročitati
upute da bi te programe pravilno i pravovremeno upotrijebili.
Bljeskalica je nekada u
svojim počecima bila u obliku praha kojeg su ručno upalili kod same
ekspozicije. To ste mogli vidjeti u starim filmovima. To je zapravo magnezijeva
prašina koju i danas upotrebljavamo kod fotografiranja velikih kraških jama.
Kako su se kod upotrebe prašine često događale nesreće, vrlo često manji
ili veći požari, tu su prašinu izvaljali u folije i razrezali na trakice zbog
veće površine. Onda su to zatvorili u bljeskajuću žarulju. Kasnije je
aluminij postao zamjena za magnezij. U tom slučaju sadržaj žarulje izgori i
daje svjetlost za osvjetljenje. Taj bljesak je bio bolje kontroliran i također
osvjeljenje točno određeno. Mana toga je bila što je svaka žarulja bila samo
za jednokratnu upotrebu. Razvoj je doveo do današnjih bljeskajućih žarulja
– fleševa, gdje se inertni plin samo ionizira i užari u cijevi a ne izgori,
slično kao i bljesak u prirodi. Zato ju možemo koristiti više puta. Snaga
bljeska je određena tzv. brojkom vodiljom, koja nam govori koji otvor zaslona
moramo upotrebiti kod koje udaljenosti od objekta. Ona je ovisna i o
osjetljivosti filma, odnosno postavke osjetljivosti ISO u digitalnom aparatu.
Tako: BROJKA VODILJA =
UDALJENOST X ZASLON
Ako hoćemo dobiti vrijednost otvora
zaslona, jednostavno podijelimo brojku vodilju naše bljeskalice s odgovarajućom
udaljenošću u metrima. Kako obično imamo bljeskalicu neposredno vezanu s
kamerom i njenom elektronikom, taj račun je potreban kad moramo znati hoće li
bljesak dosegnuti određeno područje. To možemo vidjeti s testnim bljeskom,
koji na žalost ne vodi brigu i o objektivu i raznim dodacima na njemu (filteri,
među obruči). Sada u doba digitalne fotografije je to lakše, jer nas pokusni
snimak praktično ništa ne košta, te jednostavno pogledamo na ekran i
ustanovimo kvalitetu snimke. Tu si još možemo pomoći i s histogramom i time
skroz točno znamo da li je snimka uspjela ili ne, te ga u suprotnom primjeru
korigiramo i ponovimo.
Za dokumentarno snimanje tako samo
nataknemo fleš na kameru, uključimo program P i ostalo je stvar elektronike.
Drugačije je ipak kod zahtjevnijih snimaka, kada kombiniramo postojeću
svjetlost u prostoru i korištenje bljeskalice. Najprije moramo izmjeriti
svjetlost u prostoru, pa opseg prostora i poštivati snagu bljeska, razmišljati
o kompoziciji i obavezno računati. To je već »viša matematika«, koju
usvojimo praksom.
Većina fotoamatera ili
profesionalaca ima još klasičnu kameru s centralnim ili zatvračem sa
zavjesicom. Kakav zatvarač ima vaša kamera je bitno zbog sinkronizacije
vremena bljeska sa smim bljeskom. Moramo znati da bljesak traje samo tisućinku
sekunde ili manje. Zato treba to vrijeme kad je zatvarač potpuno otvoren da nam
bljesak osvjetli cijelu snimku. Kod centralnog zatvarača to i nije jako važno
jer već ime kaže da osvjetljenje djeluje centralno. Kod zavjestastog zatvarača,
zavjesice se otvaraju (vodoravno ili okomito) jedna za drugom. Ako nemamo pravo
vrijeme, na snimci će biti osvjetljen samo jedan dio snimke. To vrijeme je kod
klasične kamere označeno simbolom x i različit je za različite kamere. Kod
određenih elektronskih kamera se pravo vrijeme uključi samo onda kad se
priključi bljeskalica na kameru. Ponovno upozorenje ! Čitajte upute za kameru
i bljeskalicu. Moramo znati još i to da i originalne bljeskalice određene
firme nisu uvijek kompatibilne s kamerom iste firme digitalnog tipa.
Spomenuo sam već da kod
posebnih snimaka sami odlučujemo kako ćemo osvjetliti. Katkad ćemo
bljeskalicom samo doosvjetljavati npr. portret. Drugi puta ćemo osvjetliti
glavni objekt i time ga zamrznuti u prostoru te dužim vremenom osvjetljavanja
još i osvjetliti prostor oko njega. Potom imamo funkciju sinkronizacije na 1.
ili 2. zavjesicu, da ostvarimo utisak gibanja, itd. Sve to zatheva pozorno proučavanje
uputa i naravno dosta vježbe. Kad ustanovimo optimalne uvijete za određeni
motiv, što kod digitalnih kamera možemo odmah provjeriti, zapišemo ih da ih
kod sličnih primjera ne bi ponovno tražili. Kod rada s više bljeskalica
napravimo cijelu shemu da bi rad bio lakši. Više o tome u slijedećim nastavku
kad ću opisati rad sa studijskim bljeskalicama koje mogu uspješno nadomjestiti
dovoljno snažne ručne bljeskalice. Sada si pogledajmo još dva primjera gdje
sam s postojećom svjetlosti i samo jednom bljeskalicom napravio dosta uspješne
snimke.
Na slici 4
sam morao snimiti različite predmete za reklamni prospekt neke trgovine.
Bljeskalicu sam postavio djelomično sa strane da su predmeti plastičnije
osvjetljeni. Pored toga sam uključio svjetiljku da djeluju življe i pored toga
dodaje topli ton samoj slici. Ako bih uzeo prekratko vrijeme osvjetljavanja,
bljesak bljeskalice bi poništio svjetlo svjetiljke. Zato bljeskalica mora
osvjetliti malo plastično i cijelu kompoziciju, a kad se ugasi, žarulje imaju
dovoljno vremena da pokažu svoje svjetlo (kamera Hasselblad i fleš uz upotrebu
kišobrana, na desnoj strani sam još imao bijeli odbojnik za ljepše
osvjetljenje sjena). Ovdje moramo posebno mjeriti lampe i posebno snagu bljeska.
 |
| Slika 4 |
Na slici 5
je snimka tunela za oborinsku vodu u selu San Daniele u Italiji. Tunel je dugačak
5 km i ravan, građen posebnom napravom za bušenje. Da bi osvjetlili takav
tunel u čim većoj dužini, morali bi postaviti i spojiti cijelo brdo fleševa.
Sve sam napravio s jednim ručnim flešom i slabim svjetlom neonki postavljenih
na razmaku 50m. Bio sam tamno obučen, kameru sam stavio na stativ i uključio
vrijeme B. Kako je tunel okrugao, bljeskao sam u stranu od sebe i dijagonalno u
smjeru gibanja. Uzeo sam minimalni otvor zaslona i punu snagu fleša i brojio
korake zbog jednakomjernog osvjetljenja.
 |
| Slika 5 |
Iz brojke vodilje fleša sam izračunao
na koliko metara moram uključiti fleš. Na taj način sam osvjetlio cca 80 do
100m tunela u prvom planu, a ostalo je napravilo dugo vrijeme osvjetljavanja.
Pri tome je važno da ne dođemo između bljeska i objektiva kamere.
Mogao
bih pokazati još mnogo takvih primjera, ali neka nešto ostane za našu foto
radionicu, gdje ćemo pokušati i praktično.
Autor:
Oskar Karel Dolenc, prijevod Željko Božić
Izvor: http://www.e-fotografija.com/cro/publish/index.shtml
Komentari
|
Testovi fotoaparata
